Selo u trogirskom zaleđu koje broji oko petstotinjak stanovnika. Ljubitovica je zbog svog položaja iznimno dobro povezano sa susjednim gradovima Trogirom, odnosno Šibenikom. Bilo da idete u šoping, na plažu ili samo razgledavanje u bilo koji od ova dva grada, osobnim automobilom stići ćete za najviše dvadesetak minuta.

Vezano uz Ljubitovicu, prvo što će Vam pasti na pamet su vinova loza, autohtoni, ljubitovački luk, te odnedavna masline i maslinarstvo. No, iako su te kulture svojevrstan "brand", u prošlosti je glavni izvor prehrane bilo stočarstvo, poglavito uzgoj koza i ovaca. Na žalost, iako su bile od životne važnosti tolikim generacijama, ove životinje su danas prava rijetkost. Njihovim uzgojem bavi se još tek neznatan dio starije populacije.

Zbog nadmorske visine od oko 500 metara, zime su ovdje poprilično oštre. Za burna vremena, poglavito noću, temperatura se nerijetko spusti i nekoliko stupnjeva ispod ništice, a čak ni snijeg nije rijetka pojava. Zabilježene su i rekordno niske temperature od -23 ˚C. Na sreću, one su ipak prava rijetkost. S druge pak strane, ljeta su vrlo vruća i suha, no ipak, noći su i do 10 stupnjeva hladnije nego u priobalju te gotovo da i nema komaraca što spavanje i odmor pretvara u pravi užitak.

U povijesnim izvorima mjesto se prvi put spominje 1272. kada ga je kralj Ladislav darovao trogirskom plemiću Marinu Amblaževu Crnotinu, a dvije godine prije toga susjedno selo Prapatnicu. Iako je područje Ljubitovice, kao i okolnih mjesta odavno bilo naseljeno, te se po okolnim brdima mogu naći komadići keramike iz predilirskog doba, odnosno iz doba takozvane danilske i hrvatske kulture što datiraju od 2800. – 2100. pr.Kr., kao i ostaci kamenja i predmeta kojima se tadašnji čovjek služio, stanovnici ovih sela nisu potomci starosjedioca.

Njihovi pradjedovi došli su ovamo prije nešto više od tristo godina iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Revni franjevci iz Rame, naslutivši neizbježnu opasnost od Turaka koji su se približavali da se osvete za ustanke, a već su nekoliko puta ranije čitavu tu pokrajinu spalili i zajedno sa franjevcima poklali mjesno stanovništvo, savjetovali su svom narodu iz okolice Livna, Glamoča, Rame i Duvna (današnji Tomislavgrad), da pokupe sve što mogu i za kratko vrijeme pobjegnu, dok opasnost od Turaka ne prođe. I tako je s franjevcima pošlo oko 5.000 ljudi i napučilo cetinsku krajinu i dalmatinsku zagoru koje su tada bile puste. Ali, pošto se opasnost od Turaka nije smanjivala, taj je narod ostao ovdje, a mještani ovih sela njihovi su potomci, što svjedoče i njihova prezimena. Moglo bi se čak reći da su svi stanovnici ovih sela u krvnom srodstvu.

Ljubitovica, Prapatnica, Lepenica, Boraja, Vrsno, Podine, Taklin i Mravnica nekada su činile jednu veliku župu. No kako je do 1913. u Ljuitovici podignuta nova župna kuća, Boraja, Vrsno i Lepenica nisu htjeli da ih župnik Ljubitovice služi jer su oni prvotno tražili da kuća bude podignuta bliže k njima. Uprli su tada tvrdokorno sve sile da što prije podignu svoju župsku kuću. Išli su tako daleko da se svaka obitelj obvezala dati po 500 Din, bila bogata ili siromašna, a neki su siromasi za to čak i prosili po gradu. Općina ih je također pomagala. Tada su Borajci poduzeli gradnju crkve, u čast Gospe Ružarice a rezultat svih ovih događanja je da su 1934. g. nastale dvije nove župe: Ljubitovica i Boraja, dok su neka sela pripala okolnim župama – Podine Vrpolju, Mravnica Primorskom Docu, Prapatnica Prgometu.

Inače, prvi poznati župnik Ljubitovice bio je fra Luka Tomašević iz Brnaza koji je imenovan za župnika 1735. godine, a svi župnici nakon njega bili su uglavnom iz sinjske, imotske, kaštelanske i šibenske krajine. Nekoliko ih je i umrlo ovdje te su tu pokopani, vjerojatno na mjesnom groblju. Isto tako, treba spomenuti da su sve do 1884. g. župnici bili franjevci. Svi su oni služili kako su najbolje mogli i umjeli, te su kulturno uzdizali ovaj narod. Tako je još davne 1856. na 9. prosinca otvorena muška pučka škola u Ljubitovici, a jedini učitelj je bio mjesni župnik fra Ivan Vujčić iz glavica kod Imotskog.

Od 1939. pa do 1954. zbog ratnog i poratnog stanja u Ljubitovici nije bilo župnika. Tek 1954., nakon punih 15 godina došao je primoštenski župnik don Josip Arnerić, budući biskup šibenski, nakon toliko godina služiti svetu misu, ali je grubo napadnut kamenjem i jajima od tadašnje mjesne vlasti. Godinu dana kasnije došao je don Vojko Devetak i služio prvu svetu misu na sv. Blaža 1955.